“Oko grada Motovuna živio je kmet Jože divovskog izgleda. Radio je najteže poslove za gospodu bez prigovora, dok ga mletački providur nije odveo lađom za Mletke. Bura je potopila lađu, a Jože se spasio. U lađi je poginuo div Galeat Ilija, koji je prije smrti savjetovao Joži, da bude slobodan čovjek. Kada se vratio kući, pobjegao je s ostalim kmetovima na brdo, gdje su kasnije našli zlato. Čak su im i gospodari došli pomagati, kako bi dobili dio zlata. Prilikom dijeljenja posjeda, divovi su se posvađali zbog svoje pohlepe. Jože je bio tužan, zbog nepravedne podjele pa se osvetio spalivši kolibu sa žitom. Progonili su ga, a sklonište je našao kod Civette, koji je postao vođa kmetova i Joži dao najbolju zemlju. U borbama je Jože ubio dva diva, vraćao se svom Motovunu, ali prije ulaska u grad, sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio biti slobodan čovjek, kao što mu je on rekao pa je napustio Civettu i Motovun i nije se vratio. ”     – Vladimir Nazor

Stara legenda kaže kako su nekoć davno u dolini rijeke Mirne živjeli divovi. Bili su toliko veliki da su gledajući gradove na brežuljcima nad Mirnom, jedan drugom iz ruke u ruku dodavali alat i veliko kamenje. Navodno su divovi izgradili niz gradova u Istri: Grožnjan, Roč, Oprtalj, Završje, a po legendi, nakon što su napravili sve gradove, ostalo je još malo kamenja i tako je nastao Hum (najmanji grad na svijetu). Jedan od gradova koji su u to legendarno doba izgradili bio je i Motovun.

Mnogo kasnije, kad su Istru naselili obični ljudi, divovi su nestajali, no u legendi i pričama Vladimira Nazora ostao je zapamćen motovunski div Veli Jože, koji je bio toliko velik i jak da je mogao rukama tresti zvonik crkve u Motovunu.

Motovun je srednjovjekovni gradić smješten na 277 metara visokog brijega. Do vrha vodi najduže Istarsko stubište s 1052 stube, no može se do gore, barem do jednog dijela i autom. Ja sam odabrala lakši put i moram priznati da sam trebala proučiti neke činjenice prije no što sam se zaputila ovdje. Znala sam ja da je u pitanju brdo, ali da je baš toliko strmo i sklisko zbog popločanog sitnog kamena, to nisam znala. Tako sam se za posjet ovom gradu obula poprilično neprikladno, no ruka mog suputnika uvijek je spremna, pa je tako bilo i u ovoj pomalo smiješnoj situaciji.

Motovun je maleno mjesto, sačinjeno od kamena, uličice su uske s raznoraznim uskim prolazima i izlazima s najljepšim pogledom na prirodu koja se proteže u beskraj. Šetnja Motovunom opušta, daje neku dozu prošlosti i mirnoće, a ulice mirišu po tartufima.

Grad podsjeća na ogromnu spiralu zbog svog specifičnog položaja jer se mora kružiti oko brda da bi se moglo ući u njega. To daje dodatnu čar jer budi znatiželju i podsjeća na malo dijete pred trgovinom koje zna da je sladoled blizu, ali je i dalje nestrpljivo.

Nakon kamenitih vrata, koja su ujedno i službeni ulaz Motovuna proteže se uličica u kojoj je većina restorana u gradu. Ja sam se odlučila za Mondo konobu u kojoj je hrana, kao i posluga bila više nego izvrsna.

Centar Motovuna je vrlo malen s trgom koji je bio prepun stolica jer su bile u tijeku pripreme za motovunski  film festival. Festival je to koji okuplja brojne glumce, festival je to, kažu s najljepšim pogledom na svijetu. Motovun je okružen zidinama uz koje možete šetati i na taj način obići cijeli gradić.