Prošlo ljeto, moj partner i ja odlučili smo se posjetiti Crnu goru. No, kako je Crna gora malena država, plan je bio proputovati je i upoznati što je više moguće, i to krenuvši od krajnjeg sjevera gdje graniči s Bosnom i Hercegovinom prema jugu.

Spakirali smo najnužnije stvari, ( u mom slučaju naravno i koja stvar previše, jer treba mi sve ) i zaputili se autom put naše avanture. 

 

 

Nakon nevjerojatnog graničnog prijelaza gdje vam auto doslovno stoji u redu pod kutom od 45°, cesta u kojima se ne bi odvažili niti najveći adrenalinski ovisnici, zavoja u kojima imate osjećaj kao da vam se želudac okreće i asfalta kineske kvalitete, napokon smo ušli u Crnu goru.

Zadivljeni i očarani zelenilom, čistoćom i prirodom koja je više naglašena nego u mojoj rodnoj Slavoniji pauza je bila nekako očekivan slijed događaja i to u obližnjem mjestu.

 

Prvo usputno stajanje bilo je na Brani Mratinje, jednoj od najimpozantnijih lučnih brana na svijetu. Ovaj simbol ljudske snage i vječne borbe s prirodom, koji se uzdiže 220 metara iznad dna kanjona Pive i već 37 godina kroti ovu rijeku i njenu snagu pretvara u električnu energiju. Izgradnja brane započela je 1966. godine i trajala deset godina. Debljina ovog betonskog gorostasa iznosi nevjerojatnih 30 metara, a njeni temelji idu i do 38 metara u dubinu tvrdih stijena pivskog kanjona. Danas ova brana drži Pivsko jezero dužine 42 km, drugo jezero po veličini u Crnoj gori, koje je postalo turistička atrakcija zbog svoje ljepote otrgnute od prirode i koje ni po čemu ne odaje da je zapravo nastalo silom ljudske ruke. Zanimljivo je i to što su u dubinama jezera ostala skrivena mnoga napuštena sela, kao i stare Plužine, koje su nakon potapanja, izgrađene na novoj lokaciji, s koje se pruža predivan pogled na jezero. Pogađate, odabrali smo Plužine kao iduće odredište za predah. 

 

Sadašnji grad Plužine građen je u isto vrijeme kad i sama brana, jer je tadašnji grad koji se nalazio uz samu rijeku Pivu morao biti poplavljen uslijed podizanja razine jezera prije kojeg je stanovništvo preseljeno u novi grad. Svi objekti su prije potapanja bili minirani i porušeni osim Pivskog manastira, koji je, kamen po kamen, premješten na novu lokaciju gdje se nalazi i danas.

Iskreno, Plužine mi nikada ne bi bile prvi odabir za odmor jer su jednostavno premalene. No, sve ima svoje pozitivne strane. Mir i tišina jedne su od njih. Ljudi su pristojni i dragi, komunikativni i zabavni. Cijelo mjestašce je okrenuto prema jezeru, kao da je jedno produžetak drugoga. Veliko je to i čisto jezero koje se gubi dalje u planinama koje budno bdiju nad njim, čuvaju da ga netko ne uzburka.

 

Foto priča