Jedan od najljepših i najpoznatijih dijelova Sarajeva je zasigurno Stari grad, odnosno Baščaršija za koju često kažu da je srce i duša Sarajeva.

Baščaršijski sebilj okružen golubovima prvo je što uočavam ulazeći u stari grad. Sebilj je riječ arapskog porijekla koja označava mjesto odmora ili mjesto osvježavanja vodom putnika. Dobrodošlicu vodom, umjesto nekadašnjim izdavanjem, arhitekt Vancoš u obnovi sebilja je pokazao konstantnim curenjem vode, što i dan danas traje, podsjećajući sarajlije na vjekovnu ljubav mameći uzdahe putnika.

Zaista nije bez razloga rečeno:

‘Ko se jednom napije vode s Baščaršije
Nikad više iz Sarajeva otići taj ne umije’ 

Nedaleko od Sebilja nalazi se Gazi Husrev-begova džamija koja je zbog svoje veličine i privlačnosti jedan od najznačajnijih spomenika islamske arhitekture na balkanu. Džamija je sa svih strana okružena uskim uličicama stare čaršije, s desecima i stotinama dućana pa ju je nemoguće pogledati u svoj njenoj ljepoti, no kad se uđe u harem (dvorište), sve se izmjeni. Pred očima se ukaže impozantna građevina, puna mira, skladne ljepote i veličine.

Hodajući dalje šarenim uskim Baščaršijskim ulicama obuzeo me neopisiv osjećaj isprepleten mirisima bosanske, odnosno turske pržene kave s mirisima hrane. Kad je riječ o hrani Bosna je poznata po čevapčićima, a daleko najpoznatija ćevabdžinica na Baščaršiji je ‘Željo’.  Ono što je zanimljivo kod ‘Želje’ je njegova mala ali kvalitetna ponuda, naime specijalizirani su za tri jela i u tome teže savršenstvu. 

Ukoliko tražite nešto tradicionalno iz bosanske kuhinje za pojesti postoji pregršt i takvih restorana na Baščaršiji. Onaj koji je mene privukao prvo svojim imenom, a zatim i ponudom je ‘Nanina kuhinja’.

Najpoznatija aščinica (tradicionalni bosanski restoran) je Hadžibajrić kojoj povijest seže skroz do davne 1860. godine. U njoj su jeli čak i španjolski kralj Juan Carlos, kao i članovi kraljevske porodice Karađorđević.  

‘I možda to, zapravo i jest najveća posebnost Aščinice Hadžibajrić. U njoj somun u saft umače i obična raja i kraljevi. Niko’ nije privilegiran u odnosu na onog drugog, nego se privilegiranim osjećaju svi oni što se uspiju smjestiti na tvrdu, drvenu stoličicu za jednim od stolova ašćinice.’ (Sarajevski navigator)  

Ono što odlikuje Baščaršiju je kao da ona živi nekim drugim tempom, svijet samo za sebe. Puna je ljudskog kretanja, života, šarenila, trgovanja, pregovaranja, očekivanja, emocija, povijesti. Svaki detalj ima svoju priču i svaki čošak ima svoj događaj, a svaka radnja ima svoju tradiciju.

Baščaršija se doslovno u sekundi uvuče putniku pod kožu ali potrebni su dani da ju uistinu upozna. Bila sam dva puta u Sarajevu i vjerujte mi jedva čekam iduću priliku da opet odem jer imam osjećaj da nisam dovoljno istražila ovaj grad i ovaj stari dio tog divnog grada u kojeg se svaki put iznova zaljubim..

Foto priča