U srcu Bosne i Hercegovine, na rijeci Miljacki smjestilo se Sarajevo. Grad koji niti jednog putnika ne ostavlja ravnodušnim, grad koji osvaja i rijetko koga odbija, jedinstven na svijetu upravo zbog spoja različitih kultura i religija koje žive skladno. Grad je to u kojem se dodiruju žitelji četiri najveće monoteističke religije: muslimani, katolici, pravoslavci i židovi. U samo jednoj ulici možete posjetiti džamiju, sinagogu, pravoslavnu i katoličku crkvu. Dok u džamijama odzvanjaju pozivi na molitve, u isto vrijeme odjekuje zvonjava crkvenih zvona.

Jedna od najvećih Sarajevskih zanimljivosti i posebnosti ističe se u urbanom razvoju grada i naglim promjenama arhitektonskih stilova. Naime, kretanjem u smjeru istoka prema zapadu šetnja gradom postaje putovanje kroz vrijeme – put od davne prošlosti Turskog Carstva preko Austro-Ugarske Monarhije, sve do sivih građevina komunističke Jugoslavije i novih stambenih naselja suvremene Bosne i Hercegovine popraćenih mnoštvom ruševina koje podsjećaju na nezaobilazni dio sarajevske nedavne prošlosti, na rat.

Put prošlosti počinje na poznatoj Baščaršiji, orijentalnom urbanom kompleksu uskih uličica prepunih zanatskih i trgovačkih radnji, aščinica (tradicionalnih zalogajnica) s najpoznatijim sarajevskim džamijama. Potom se naglo, u doslovno jednom našem koraku, mijenja u tipičnu neoklasičnu arhitekturu austrougarskih četverokatnica koje se protežu u smjeru zapada, sve do četvrti Marin Dvor nakon koje se nastavlja desetak kilometara novih stambenih naselja i industrijskih postrojenja.

Sarajevo sam prvi put posjetila 2014. godine i nazvala bi taj put ‘Sarajevo, ti i ja’ jer bilo je to naše prvo spontano putovanje. U Sarajevo smo se ove godine ponovno vratili, a vratit ću se opet jer me Sarajevo ponovno spontano pozvalo k sebi. Legenda kaže da ‘onaj koji popije vodu s Baščaršijske česme nikad više taj otići iz Sarajeva ne umije’, odnosno stalno će mu se vraćati. Tako mu se i ja rado vraćam i svaki se put sve više veselim.

Ono što me oduševilo u ovom gradu, između ostalog, jesu Sarajlije. Oni ponosno ističu da je Sarajevo grad koji ima dušu i vrata koja su otvorena svim dobronamjernim putnicima. Njihova dobrota, simpatičnost i duhovitost na svakom koraku ovoga grada me osvojila. Sarajlije se drže poslovica koja kaže da ‘sve sto možeš odgoditi za sutra, ni pod razno ne činiš danas’, a nemojte se iznenaditi ako čujete i ‘stipu bolan to’ ili ‘cekaj da na miru popijem kafu’. U Sarajevu se jednostavno morate opustiti, prepustiti i uživati u dugim ispijanjima kave. Tata mi je ispričao da je jednom prilikom u Bosni popio kavu u žurbi  i rekli su mu ‘ne znate čeifit, ne morate ni platiti’, dakle njima je to poput uvrede. 

    Ne postoji niti jedan drugi grad kao što je Sarajevo. Ovdje se susreću istok i zapad, prošlost i sadašnjost, staro i novo, tradicionalno i moderno, različite, a opet isprepletene religije i kulture.

No, što poslije Sarajeva?

Putujemo da bih učili, uživali u životu i voljeli živjeti. Zaljubljujemo se u svijet oko nas. Život je taj koji nam ostavlja tragove s kojima otkrivamo zagonetku življenja, mrvice znanja razasute po svijetu. Na nama je, svakom pojedinačno, da ih kupimo, da sazrijevamo kao osobe, kao ljudi.

A Sarajevo?

Ono baš to učini svom posjetitelju. No, prije svega da raščistimo jednu stvar. Sarajevo nije savršeno, ali uz sve svoje probleme taj prekrasni grad daje prekrasnu lekciju ljudske ljubavi. Uči nas da različiti ljudi, drugačiji, mogu živjeti zajedno, voljeti i ljubiti, sanjariti i pomagati jedni drugima. Ući nas da nismo na kraju krajeva toliko različiti, iako svi mi moramo nositi etikete koje su nam nalijepili naši preci. 

To je svrha putovanja. Nisu selfiji, zgrade i nakićeni barovi, nego otvaranje uma i srca.

To je, barem po meni, poruka koju Sarajevo šalje, i ja sam mu od srca zahvalna.. 

Foto priča

O Baščaršiji u idućem postu! ❤