Kako sam se (s)nasla u Beogradu?
Za Beograd će me vezati jedna neobična priča, barem za ovaj prvi posjet tom gradu. Dakle, završila sam na bolovanju i to na duži i bolni period. Danima sam ležala u krevetu na lijekovima, injekcijama i terapijama, te većinu vremena, zapravo spavajući. Dok nisam spavala omamljena lijekovima naletjela sam na jedan zanimljiv oglas u kojem je djevojka tražila prijevoz do Beograda i nazad, nudeći za to pozamašnu svotu novca. Predložila sam partneru da odemo ( morala sam naći razlog da me negdje vodi ), unatoč mojoj trenutnoj nesposobnosti hodanja i vrati mi osmjeh na lice jer sam ipak tjednima prikovana za krevet. Odlučili smo pomoći djevojci u nevolji (meni 😉 ), iako ja zaista nisam mogla stati na jednu nogu, no to je što se mene tiče zanemarivo, putuje se, to je ono najbitnije.
…nadjoh najkrasnije mjesto od davnine, preveliki grad Beograd…
(Despot Stefan L.)
Nakon dva dana smo krenuli put Beograda, meni inače prvoj posjeti ovom gradu, mjestu gdje je moj stariji brat Antonio napravio svoje prve korake prije više od trideset godina, mene doduše tada nije ni bilo. Što očekivati u ovome gradu, ima li straha od posjete zbog naše prošlosti i rata koje su prošle moja i ova zemlja, bojim li se pričati hrvatski jezik?! – Pa iskreno to mi nije ni palo na pamet jer takvo što je dio prošlosti za koju nismo mi krivi nego politika i treba se okrenuti sadašnjosti, odnosno budućnosti, a ne konstantno živjeti u prošlosti.