Vrsar


 

“Tužne uspomene dugo drijemaju u jednom od bezbrojnih šupljina sjećanja, godinama, desetljećima, čitavog života. Zatim jednog lijepog dana iskoče na površinu, bol koja ih prati iznova je prisutna, snažna i oštra kao onog davnog dana.”
— Susanna Tamaro

Processed with Snapseed.
Marina Vrsar
img_2382
Marina Vrsar

Već sam jednom prilikom rekla da se život ne odvija onako kako mi to želimo. “Nisam to ni tražio, niti želio, jednostavno rodio sam se u takvom svijetu” rekao je moj suputnik. Mogla sam vidjeti da se emocije sjećanja skupljaju na njegovom licu, no nisam se usudila pitati. To je njegova priča i njegova prošlost, njegovo pravo da ispriča onda kada bude spreman.“Ima jedno malo seoce južno od Poreča i htio bi da ga vidiš”, moj suputnik dao je prijedlog. I tako smo pošli.

U četrdeset pet minutnoj vožnji od Novigrada do Vrsara moj suputnik nije puno rekao, kao da sjećanja iskaču na površinu, naviru, da eksplodiraju. Parkirali smo ispred hotela Pineta. Zurio je u njega kao da vidi duha prošlosti. 

 

Život daje i život uzima. Uči nas i oblikuje, daje nam lekcije iza svakog ugla, teške i lagane. Na nama je da ih uvidimo i upijemo, da dozvolimo životu da nas nauči..

Bio je to paradoks pogleda. Dok sam ja gledala u prekrasan hotel on je vidio isti u prošlosti, točnije dvadeset godina prije. Napokon, polagano mi je počeo prepričavati svoj posljednji posjet Vrsaru, što je ujedno i pojasnilo zašto je želio ovdje doći i zašto se tako naglo povukao u sebe. Objasnio mi je da su ovaj hotel kao i hotel do njega poslije rata bili stanovi za izbjeglice. Dvije godine je tu ljetovao kod rođaka koji je bio smješten u jednoj od tih hotelskih soba. Teško je zamisliti da ovaj nevjerojatni resort ima takvu prošlost.

Vrsar je malo mjesto s nekoliko restorana uz more i još manje kafića. Izgrađen je na brdu pa smo se odlučili prvo popeti gore i razgledati stari dio Vrsara. Uspon je strm i priznajem zadihali smo se i napravili pokoju pauzu dok smo išli do gore. Na vrhu se nalazila crkva i jedan bar, činilo mi se da i nije baš vrijedno uspona, no pružao se lijep pogled s vidikovca te smo odlučili zastati i uživati u pogledu.

img_2366
Pogled s vidikovca

“Prokleti puding”, izustio je moj suputnik. Nisam stigla ni pogledati ga čudno, on je nastavio “ne sjećam se tko, ali znam da su neki ljudi izbjeglicama donosili hranu i oni su išli po nju svaki dan u isto vrijeme. Ponekad, za desert bi dobili puding. To bi za nas djecu bio nevjerojatan trenutak, čak bi nam pokoja baka dala svoj pa bi imali po dva ili mijenjali za okuse. Bili bi uistinu sretni s to malo. Život je nekad bio jednostavan. Čini mi se da se danas nitko ne veseli s onim što ima nego više žale za onim što nemaju. Život je prekratak, živi Kristina, istražuj”, suputnik dostojan titule..

 

 

Nedugo nakon prvog posjeta Vrsaru, opet me put doveo u ovo mjestašce, ne znam je li zbog njegove priče ili zbog toga što me očarala jedna slastičarna na obali, iako nisam ljubitelj kolača niti sladoleda. Možda zbog divne hrane koju sam ovdje probala ili vina. Znam samo da sam otišla iz ovog mjesta s povelikom zalihom suvenira i butelja muškata kojeg sam kušala uz obalu u jednoj prodavaonici i jednostavno se zaljubila u te okuse.

 

Ovaj puta nisam obilazila stari dio grada nego sam se zaputila na drugu stranu, prema marini koja odiše takvom mirnoćom da poželiš samo sjediti i zuriti u prekrasne brodove i brodice koje su se usidrile ovdje. Iza marine put vodi na brdašce koje je isto jedan od vidikovca. Pogled se pruža na brojne otočiće i vrsarsku marinu, kao i dio staroga grada. 

 

Na žalost nemam puno fotografija ovoga mjesta, niti staroga dijela Vrsara, rijetko koja mi je uspjela jer sve ove fotografije koje ste dosad vidjeli su nastale mobitelom i to poprilično lošom kamerom. Ali jako sam ponosna na fotografije zalaska jer dok sam sjedila u slastičarnici na nebu se pojavila kao neka crvena prašina i svi su ostali zapanjeni ljepotom koja je tada nastala nad Vrsarom, to je bio jesenski solsticij, odnosno ekvinocij (prvi dan jeseni). Dakle, to su potpuno prirodni događaji koji kada se gledaju sa zemlje označavaju sunčev ciklus i zato ga se oduvijek povezivalo s vatrom.

img_2425img_2424img_2423img_2409img_2406img_2407img_2408img_2436

7 thoughts on “Vrsar

  1. Pingback: Vrsar  | Fotkice
  2. Kao nekom tko nema baš “oko” da napravi tako divne fotografije, to uvijek prvo primijetim 🙂 (i to kako ti kažeš, loše fotografije, nastale kamerom na mobitelu). Ipak si super dočarala Vrsar, vratila me kojih 15-ak godina u prošlost 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s